12. 05. 2017.

Šutnja. Ostale sitnice.

Tuge, sreće, radosti, ljepote, ružnoće, ljubavi, čuda... Popis je dug. Popis za šta? Popis za provedeno vrijeme sa osobama koje su nekada bile dio naših života, ili su još uvijek, ali u nekoj sjeni, tami, ćošku. Prijatelji. Nedostajanje. Čežnja. Nedorečenost.
Od svih gubitaka, meni lično najteže padne ono kada izgubim nekog prijatelja, veze dođu i prođu, ali nekako kada prijatelj ode kao da je neko otkinuo komad duše i odnio sa sobom. Tuga. Da li su prijatelji stvarno prijatelji ako nakon određenog perioda odu. Kada tačno dođe kraj prijateljstvu. Kada to neko odluči da mu više nisi tako bitan kao što si nekada bio. Da li jednostavno jedno jutro ustane i kaže „E od danas je sve to gotovo.“
Kada su prijateljstva u pitanju sebe smatram kao nekog vjernog psa koji je uvijek tu i neće otići sve dok ga ne odvedeš negdje i ostaviš. Ostaviš daleko od kuće, a on jadnik trči za tobom, ali ne, ne može te stići, odlaziš i ne okrećeš se. A njemu jadnom ništa nije jasno, jer čak mu nisi ni objasnio zašto odlaziš. Ali zašto bi ti trošio riječi.
Zašto ljudi malo razgovaraju. Zašto sve tako sebično čuvaju za sebe Zar ne bi bilo lakše reći nekome to mi se ne dopada kod tebe, to me povrijedilo A ne igrati neke igre, biti bahat i bezobrazan. Povrijediti osjećaje onog drugog. Osjećaje? Da zamisli i drugi ljudi ih imaju. I druge boli ono što kažeš. Zašto ljudi ne razmišljaju o onome što pričaju. Da li je takvima stalo samo do sebe, pa ih ne zanima kako će se neko drugi osjećati nakon izgovorenih riječi ili... Ma ne nema ili. Ne želim tražiti opravdanja.
Dio mene se vodi onom „Ko želi neka ide, nikog ne želim zadržavati“ drugi dio ne želi da drugi odlaze. Zašto odlaziš. Tebe, da baš tebe sam odabrao za prijatelja, u moru drugih ljudi, šta se desilo s tobom. Šta. Šta te promjenilo. Ili si oduvijek bio takav?

27. 10. 2016.

Dubine u nama

Kreativnot. Ili je imaš ili ne. Kreativnost je hrabrost, hrabrost da pravimo greške, hrabrost da isprobamo neke nove stvari, riskantne stvari, stvari koje nas mogu odvesti od tačke A do tačke B,  pa šta ako je to riskanto, riskiramo i svaki put kada izađemo iz kuće, ali to nas nikad nije spriječilo da to uradimo, zar ne?

Ograničenja u suštini postoje samo u našim glavama. Ako smo kreativni i koristimo maštu, ograničenja prestaju, mi time otvaramo vrata drugog svijeta, svijeta beskonačnih mogućnosti.

Trebamo se usredotočiti i ulagati svoje znanje, maštu u nova stvaralaštva, nije bitno iz koje obasti ona bila, da li se radi o književnosti, novim tehnologijama, slikarstu, ili nečemu drugom. Jer upravo to, ta nova stvaralaštva su ono što ljude dijeli na vođe i sljedbenike. Jer kreativnost je nešto poput inteligencije, koja je pravedno podjeljena među ljudima, i vjerujem da u današnje vrijeme  niko ne želi imati ni jednog ni drugog malo.

Mašta nas nikad ne dovodi do razočarenja, ustvari bitno je koliko smo otvorenog uma, možemo, na primjer, crnu mrlju na papiru vidjeti samo kao crnu mrlju, s druge strane možemo je vidjeti i kao djelić svemira, sve zavisi od nas samih.

Na kraju krajeva nije bitno ono što je bilo juče ili ono što će se desiti sutra, sve su to sitnice u odnosu na ono što je unutra nas. Kada pobjedimo sve strahove, pogledamo izvan kutije, odemo izvan granica u kojima se osjećamo sigurno, pustimo svoje male demone, izrazimo sebe, budemo dovoljno hrabri da živimo kreatvino, tek tada će i ovaj svijet postati bolje mjesto. Jer šta ako smo mi ti koje smo čekali?  Šta ako smo mi ta velika promjena, taj veliki boom?

More ne možeš prijeći zureći u vodu.“  Rabindranath Tagore

24. 10. 2016.

I odjednom ljeto postalo je jesen

Jesen. Prekrasna jesen. Volim je zbog toga što boji prirodu. Cijela moja duša je usmjerena na nju. Jedino tada se osjećam živom. Jesen me je naprosto pridobila svojom nijemom molbom, i sada skupa uživamo u svom tom šarenilu. Ona je to godišnje doba koje inspiriše svakog umjetnika.

Osjećam se poput medvjeda koji je pomiješao godišnja doba, pa umjesto da se sada priprema i započinje svoj zimski san, ja se budim. Budim, moje proljeće započinje. Kao i svaki medvjed nakon zimskog sna tražim šta bi prvo mogla da jedem, jer kakva je to jesen ako ne miriše na cimet, jabuke, orahe...

Jedna od moje 3 najveće ljubavi i strasti pripisujem upravo kuhanju. To je moja antistres terapija, opuštanje. Pogotovo kada vidim, sva ta, meni draga lica koja uživaju jedući ono što sam spremila, mislim da se tek tada moja duša ispuni srećom i zadovoljstvom.

Sve što napravim posvetim osobi koja me najviše asocirala na tu suludu ideju da prije svega proguglam, pa da zatim dođe do tog čudnog spoja sastojaka u mojoj glavi i da izmjenim sve što se može izmjeniti da bi dobila moje malo carstvo ukusa.

Ovaj recept koji često pravim kada dođu hladniji dani, ne mogu posvetiti jednoj osobi, jer kada to spremam mislim na sve moje prijatelje i porodicu. Svi podjednako uživaju u banana bread-u. Jako je jednostavan a sve što je potrebno za njega je:
  • 3 kom. srednjih banana
  • 1 šolja šećera
  • ½ omekšalog putera
  • 2 kom. jaja
  • 2 šolje brašna
  • 1 kašičica soda bi karbona
  • ½ kašičice praška za pecivo
  • Zavisi od okusa, u banana bread se mogu dodati grožđice, brusnica, lješnik, orasi, tamna čokolada. Ja sam u moj dodala orahe, tamnu čokoladu i grožđice.

Omekšali puter izmiksamo sa šećerom. Postepeno dodate jaja i mutite. Zatim dodate banane koje ste prethodno izgnječili. (Možete mutiti žicom ili mikserom, zavisi od toga koliko vam se žuri). Kada se smjesa sjedinila dodate brašno prethodno izmješano sa sodom i praškom za pecivo. Dobro umutite da ne ostanu grudvice. Na kraju dodajte ono što vam najbolje odgovara.

Kalup namažite uljem, malo pobrašnite i istresite umućenu smjesu. Ubacite u već zagrijanu pećnicu i pecite na 180 stepeni oko 60 min (obratite pažnju na to da vam ova smjesa brzo ne zagori, prilagodite svoju pećnicu da se polahko peče).

Kada je hljeb pečen izvadite iz pećnice pospite šećerom u prahu. I ostavite da se ohladi. Kada je hladan možete servirati sa sladoledom i prelivom od čokolade, jesti sa džemom ili pak takav kakav jeste. Odluka je vaša.

Jednu stvar ne zaboravite, a ona je glavni sastojak svega što radite, to je LJUBAVObradujte vama dragu osobu, sigurna sam da će to pamtiti dugo, jer kao što još od davnina govore ljubav ide na usta.


...Život ponekad zna biti gorak, na nama je da ga sami sebi učinimo slatkim.

19. 10. 2016.

Po oblačnom danu nađi sunce u svom stanu

Sjedi. Moram ti nešto reći. Da, da baš tebi. Hladno je, svi koje poznajem su se zavukli u toplinu svog doma. Zato nemam izbora, moram baš tebi ispričati, jer ako prekinem tok svojih misli, osjećat ću neku vrstu mučnine, ali ne one obične mučnine, nego duhovne.
Zbunjuje me činjenica da je moj inače živahan komšiluk sada miran. Magla je, ne tako gusta, ali divoljno da ne vidim obližnja brda. I izgleda kao da se nalazimo u staklenoj kugli, sa staklom preko kojeg je prebačena bijela krpa. To me na neki blesav način čini sretnom.
Zamisli... šta ako je svijet u kojem živimo zaista jedna staklena kugla. Da pripadamo nekom dječaku, kojem je čarobnjak dodijelio čarobnu kuglu na dan njegovog rođenja. I da dječak sada  više nije dječak, nego starac koji ima 2017 godina, koji sjedi ispred svog kamina i da odlučuje o vremenu i događaju koje će nas danas zadesiti. Kada je sretan napravi da je vedro, ako je tužan onda je tmurno. Možda i ostali togovi događaja u životu ne zavise od nas, možda starac okrene kuglu naopačke samo da bi mi sreli svoju srodnu dušu ili možda najboljeg prijatelja za cijeli život, dobili posao, upisali fakultet, kupili torbu, ili nešto sasvim drugo. Šta ako to sve ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo? Zašto onda razbijamo glavu nekim stvarima ako je sve zapisano ili ako neko drugi odlučuje o tome npr. „Sudbina“, svjesna sam toga da način na koji ćemo događaje podnijeti zavisi u dobroj mjeri od nas samih, zašto onda sve te događaje koji nam se dese ne bi gledali kao lijepe, jer u svakom zlu ima dobra, i sve se dešava sa razlogom. Naravno, teško je početi gledati stvari uvijek kao lijepe, svaki početak je težak, ali kada se jednom naviknemo da to radimo život će nam biti mnogo lakši i ljepši.
Zašto da trošimo dane da bi bili tužni, kada na dane i događaje utjecati ne možemo, ali na to kako se mi osjećamo lično, e na to možemo. I zato npr. ja danas neću biti tužna jer je sve tako tiho, biću sretna zbog šarenila ovih listova koje vidim kroz prozor. Možda nemam sunce na plavom nebu, ali imam adekvatnu zamjenu, imam toliko žutog lišća od kojeg mogu napraviti moje lično malo sunce koje će sijati samo za mene i izmamiti mi osmijeh na lice.

Ako ne znate kako, promatrajte pojave prirode, ona će vam dati jasne odgovore i inspiraciju. I ne zaboravi... Mašta je važnija od znanja. 

18. 10. 2016.

Kako? Zašto? Zbog čega?

Kažu da prema najstarijem očuvanom djelu koje govori o arhitekturi, arhitektura kao dobra građevina treba imati ljepotu, čvrstinu i korisnost. Ista stvar je i sa dušom. Da bi duša bila dobra mora imati ljepotu, čvrstinu i korisnost. Zato se ovaj blog nalazi pod nazivom „Arhitektura jedne duše“, i napravljen je za sve one ljude čija duša ima ove tri osobine.
Ovaj blog počinjem pisati jer želim moj uvrnuti svijet podjeliti sa istomišljenicima i ljubiteljima svih onih ludih stvari koje i sama volim. Želim u ovom izokrenutom svijetu pronaći one vječite dječake i djevojčice, koji se isto kao i ja pitaju kako smo iz naših bajki zalutali u ovaj svijet koji se toliko razlikuje od onog našeg.
Ovo je blogg za sve one koji sebe smatraju umjetničkim dušama, za sve one koji se ponekad osjećaju usamljeno, za sve čudake, i nas ludake, ili pak za one koji traže svoju inspiraciju.